1+1+1+1 = ne, nije 4, već je bezbroj …
crveno+žuto+plavo+zeleno = ne, nije smeđe, već je svijetlo!
Znate onu “kad se male ruke slože, sve se može sve se može, ajde zato svi u jato, kao vrapci živ-živ-živ …”
Roj, stado, jato, sve to ima svoje zašto, zar ne? Ptica u letu je prekrasna i slobodna, no jeste li ikada promatrali jato čvoraka kada krene u svoj sinkronizirani ples nad grmljem i krošnjama ili jato labudova kada uzleti nad jezerom? Riba koja pliva je elegantna, no jeste li ikada vidjeli jato delfina u koreografiji na pučini? Pčela je vrijedna, no jeste li ikada meditirali na zujanje prepune košnice u polju?
U svijetu ravnoteže između potrebe za individualizmom, samoćom i introverzijom te zajedničkim stvaranjem i timskim radom, u zadnjih sam nekoliko mjeseci doživjela nevjerovatnu moć stvaranja kada se različiti ljudski potencijali usmjere u svrhu zajedničkog cilja.
Svi mi teoretski znamo da smo različiti i da bi to trebalo biti bogatstvo, ali nam je s druge strane opet najlakše kada smo okruženi sličnima jer tada imamo najmanje poteškoća u komunikaciji, izborima, odlukama. I jest prirodno okružiti se ljudima koji dijele vaše vrijednosti i sklonosti.
No, kada odlučite doslovno staviti fokus na pojedine talente, štoviše ako su različiti od vaših, i raspodijeliti konkretne doprinose, udio u poslu, zadatke upravo prema njima, tada se doslovno događa jedna magija stvaranja i krajnji rezultat bude čak i veći, snažniji i moćniji od prvotnog cilja koji ste imali.
Vrlo je važno osvijestiti s jasnoćom ono u čemu ste dobri. I to njegovati iz dana u dan. Tako da kada taj talent treba staviti na raspolaganje za zajednički viši cilj, da on tu čeka već izbrušen, u punoj snazi. “Spreman za uporabu”.
Ovdje dolazimo do čestog obrasca koji otežava gore navedeni proces.
Kada god pitam ljude na radionicama: koji su tvoji talenti?, prvo sat kuca u prazno i predugo, što je već dovoljno da se zamislimo …
Svi smo vični kada moramo biti kritični prema sebi i svojim pogreškama, a još i više kada moramo kritizirati druge zbog navodnih nedostataka i razvojnih područja.
U tvrtkama danas postoje razni sustavi ocjenjivanja i upravljanja učinkovitošću, a problematika s kojom se često susrećem jest ta da su zaposlenici vrlo pomno praćeni u pogreškama koje se ispravljaju (što je samo po sebi, naravno, u redu), no nažalost su istovremeno i nedovoljno pohvaljeni i nagrađeni za sve ono u čemu su oni uspješni. To se, kao, podrazumijeva … Za to su, kao, plaćeni. No dokazano je da je jedna od vodećih motivacijskih papučica upravo priznanje uspjeha. Tvrtke koje prate trend pozitivne klime u zaposlenika danas se sve više orijentiraju ka sustavima za praćenje učinkovitosti koji pokušavaju izbalansirati navedena dva aspekta pa su ocjenjivači takoreći “primorani” sustavom potražiti uvijek i jake strane, vrline i uspješne rezultate te ih jednako podcrtati, kao i eventualne nedostatke. No i dalje je to neuobičajeno, a negdje i nepostojeće.
Zamislite da krenete u dan rekavši sami sebi, partneru, djetetu, prijatelju, kolegi, susjedu: Hej, u čemu si jak, vičan, najbolji? Hajde, neka tvoj dan bude većim dijelom posvećen upravo bavljenjem baš time!
Zamislite kada bi djeca mogla učiti barem 80% vremena ono što vole i u čemu su dobri!
Zamislite kada bi vam voditelj na poslu rekao: radi one zadatke koji te ispunjavaju.
Zamislite da nam je fokus prvenstveno na onome gdje smo dobri, gdje briljiramo, gdje nam ide s lakoćom …
Zamislite, samo na čas …
Jeste li uspjeli?
Kako izgleda taj svijet?
Naravno da je u redu izlaziti iz naše zone komfora i vježbati i ono što nam ide teže, i ono što iziskuje veći napor, ako je svrsishodno. Doza napora je svakako potrebna i funkcionalna, kao što i svaki cilj nije interesantan ako nije barem mrvicu izazovan. Niti će se trbušni mišići izdefinirati ako malo ne bole za vrijeme vježbe. No stvar je u ravnoteži, odnosno u fokusu, koji trenutno teži više “stalnom ispravljanju nečega što je iz nekog razloga krivo”. Pa ne bi li bilo bolje tu klackalicu onda malo prevagnuti u drugu stranu?
Svi ljudi imaju određene preferencije u procesuiranju informacija, u načinu na koji rješavaju probleme, pristupaju situacijama i one su toliko vidljive pažljivom oku (a ta se vještina može lako i izoštriti putem malo znanja i mrvom više vježbe) da je grijeh ne iskoristiti iste da bi nam svakodnevica bila lakša, ugodnija, ispunjenija, što u komunikaciji samoj, što u samorealizaciji.
Nedavno se, kao što napomenuh, u mom poslovnom životu zaredaše okolnosti jedna za drugom u kojima se spontano situacija posložila da su se pojedinci upravo tako rasporedili i magija je izrodila prekrasne projekte, ideje, vizije, s toliko neobičnom lakoćom da je baš zbog te lakoće nazivam magijom. Magija je kada vaš talent dobiva još veći i viši smisao jer se povezuje s drugima u Cjelinu.
U trenutku kada vam se takvo što dogodi, tada shvatite da ste najkreativniji, tada od misli stvarate materijalni svijet, tada blještite u punom svjetlu!
Sjedite i razmislite u čemu ste dobri, u čemu ste najbolji, u čemu ste sretni i ispunjeni kada se bavite time. I ne bojte se lažne skromnosti, ona je nepotrebna zamka uma. Dozvolite si tu misao!
Sada se pitajte koliko se posvećujete tome nečemu svaki dan? Ili koliko to žrtvujete u ime nekog “moranja”, obaveza ili sličnih nametnutih obrazaca.
Ispišite barem tri svoja talenta na papir. Zalijepite ih na ogledalo u kupaonici i obećajte sami sebi da ćete ih odmah otići njegovati. Jer oni su poput živih bića, ako ih ne njegujete – venu. A kada ih samo malo pogladite, zalijete pažnjom, cvjetaju i oprašuju cijelu vašu okolinu.
Pa učinite to s vašim partnerom …
Pa s djetetom …
S prijateljem …
Eto, tako postajete inspiracija cijelom okruženju …
