Odjednom mi se samo sve spojilo u jedno! Sve moje strasti i sva moja znanja.
Jezici, djeca, razvoj ljudskih potencijala, podučavanje, roditeljstvo …
Odjednom je ovaj tekst samo počeo teći papirom …
Roditelji, puno vas je koje znam, ovaj tekst je za vas.
Gubimo se svi, ili bar većina koju poznajem, u mnoštvu pitanja kako uopće današnjoj djeci biti roditelj. Kako ih pratiti kroz školovanje, sustav čijih smo ograničenja itekako svjesni … Kako ih pratiti kroz današnji multimedijski svijet kada su toliko ispred nas u nekim stvarima. Tko su naša djeca? Što trebaju?
Velika pitanja, a odgovore nemam, no želim se osvrnuti na jedan detalj svakog roditeljstva.
Jedan se dan moj sin vratio iz škole s peticom dok je bio u 1. razredu, ali bila je to petica s točkicom. Pošto nisam znala što bi značila ta točkica, upitala sam ga i dobila odgovor: Mama, nije “savršena petica”. Ja sam, kao što bi vjerujem i svaki roditelj učinio, rekla: Bravo sine, no on je rekao: Da, ali ima točkicu …
Zatim sam na kraju školske godine prisustvovala sceni djeteta koje je prošlo s peticom, ALI s jednom četvorkom u svjedodžbi i nije dobio pohvalnicu, te njegovim silnim suzama i razočarenju, dok su ostala djeca skakutala veselo i igrala se …
Nakon toga je jednom prilikom došla poruka na Viber: Mirjana ne znam što ću, dijete mi je dobilo dvojku iz prirode i samo cmizdri, kako da mu pomognem? Užasno ga je strah da opet ne dobije dvojku!
Pa sam mladu studenticu koju pratim coachingom upitala: Misliš li da su ocjene mjerilo znanja? Na što je ona rekla: Ne, ali nikako ne mogu dobiti dvojku ako sam učila kako spada. I nakon par dana me nazvala u smijehu i nevjerici da mi javi da je pala ispit jer je toliko bila nesigurna u jednostavnost pitanja, da je posumnjala u sebe i zakomplicirala sve odgovore, toliko da više nisu ni bili smisleni. A učila je kako spada. I pala.
Izdvojila sam tu samo par primjernih epizoda …
Tada sam imala dodatan uvid. Slušajući predavanja mog coacha u školi za Life Coaching čula sam: Budite iza klijenta i gledajte cilj iz njegove perspektive. Kad imate osjećaj da nekoga vučete ili gurate, sve je krivo, znači da ste ispali iz procesa slušanja i prave potpore.
Koliko puta imamo baš taj osjećaj i s našom djecom, ali i s djelatnicima, kolegama? S namjerom izostavljam iz priče prijateljske i partnerske odnose jer se ovdje želim obratiti pogotovo roditeljima, čija će djeca danas-sutra biti i nečiji (ili sami svoji) djelatnici i kolege.
Dovoljno dugo radim kao savjetnik za ljudske potencijale po cijelom kontinentu. Dovoljno dugo slušam odrasle ljude iz nebrojenih tržišnih sektora i njihove probleme i poteškoće u radnim ambijentima …
Ne jednako vremenski dugo sam, ali dovoljno da uvidim sveprisutne slične obrasce, kao učitelj podučavala djecu jezicima.
Znate li koja je najčešća „dijagnoza” (unaprijed se ispričavam na ovom terminu svim stručnjacima) kod odraslih, ali i kod djece koju zamjećujem?
Nedostatak samopouzdanja. I potreba za uvažavanjem od strane drugih ljudi. Ne čudi vas, vjerujem.
Mi smo, između ostalog, i socijalna bića. Bar me još nitko nije uvjerio u suprotno.
I znate li što je sve posljedica toga? Sigurna sam da znate. I znate li koliko je teško u odrasloj dobi raditi na tim aspektima osobnosti? I u to sam sigurna da znate …
Školski sustav jest to što jest. Nije sve idealno, no nije sve ni loše. Ima prekrasnih i predanih prosvjetnih djelatnika u svakom sustavu. Kao i ostalih … No, možemo djelovati unutar naših krugova utjecaja, kao učitelji, kao roditelji.
Svi odavno znamo da ocjene nisu mjerilo znanja. Proživjeli smo svi sve to. Da je nebrojeno djece s jedinicama (p)ostalo genijalcima. A i oni koji to nisu postali, sasvim su „normalni”, „dobri”, „kreativni”, „učinkoviti”, „uspješni”, ovakvi ili onakvi ljudi. Neki su i s peticama tko zna kakvi. Toliko je nebitno, i toliko to već svi znamo, ali opet … sveprisutan fokus roditelja i djece na ocjene ….
Kada sam u svoju nastavu, dok sam predavala u školi, bila uvela sustav bez ocjenjivanja, odnosno samoocjenjivanje (samoprocjenu), djeca su me nakon mjesec dana molila da ih ispitujem za ocjene, štoviše inzistirala su, i kada sam im dozvolila jedno takvo ispitivanje, nekolicina koja je zaslužila četvorke odmah je tražila drugi dan da ispravi ocjenu na pet. Toliko su uvjetovani programom ocjenjivanja.
Naravno da nemam ništa protiv ambicije i želje za uspjehom i izvrsnošću, naprotiv, time se i bavim kao zanimanjem, no ta opterećenost koju sam osjetila, ne, ona mi nije nikako mirisala na zdravu ambiciju. Na želju za znanjem ili izvrsnošću. Mirisala mi je samo na opterećenje ili eventualno na veselje zbog eventualne nagrade ili priznanja – od strane drugih ljudi …
I upravo je taj aspekt jako vidljiv i kod odraslih današnjice.
Imam ovom prilikom poriv pozivati na pažnju roditelje.
Kad vam dijete dođe kući s peticom ili jedinicom, ili naprosto je svejedno, pokušajte biti neutralni, kao da DOISTA nije bitno, kao da DOISTA ocjena nije mjerilo znanja, osim nekog trenutnog stanja sjećanja ili učenja, ponavljam, TRENUTNOG, koje je dijete uspjelo izraziti. Pokušajte na SVAKU ocjenu odgovoriti: OK je. Kako si ti sam/a zadovoljan/na onime što znaš u tom predmetu? Pa ako je nezadovoljno znanjem potaknite ga/ju da iz te motivacije nauči. Pokušajte ponavljati često koliko vam to god banalno zvučalo: Dijete, doista učiš za sebe, da bi nešto naučio, znao, primijenio u životu, a ne za ocjenu.
Pokušajte biti svjesni toga da prebacujete uvijek motivaciju za učenje na unutarnju, a ne na vanjsku potrebu za odobravanjem, nagradom (ili nedajbože bijeg od kazne).
U odnosu na moju praksu u razvoju ljudskih potencijala, vjerujte mi da će to uvelike pridonijeti stvaranju generacije koja neće ovisiti o mišljenju danas-sutra nadređenog je li dovoljno dobar/ra te patiti iz toga nastalih frustracija i nezadovoljstva na poslu, burn-outa i psihosomatskih problema …
Svjesna sam da je ovo detalj. No život je sačinjen od detalja i svaki je bitan što se češće pojavljuje. A ocjenjivanje i suočavanje s ocjenama je u životima naše djece u školskom sustavu još uvijek svakodnevni detalj. Zato ga nije dobro zanemariti, bez obzira što svi znamo da smo itekako preživjeli jedinice i slično. Jesmo ih preživjeli, neke su nas nesumnjivo i osnažile, no većina osjećaja koje su posljedično uzrokovale reakcije okoline su se utkala u našu percepciju sebe i to nosimo i danas sa sobom. Isto kao što smo preživjeli i silne petice, pa si neki od nas danas ne dozvoljavaju ni najmanju pogrešku i ubijaju se od kontrole i perfekcionizma sami nad sobom …
Povedite računa o tom detalju imajući svijest o tome, da tom jednom brojkom, danas, sutra, prekosutra, pa opet ispočetka, stvarate određenu liniju osobnosti svoga djeteta, koja će ga vjerojatno pratiti kroz još mnoge godine budućnosti …
