Coaching i djeca ili kako stvarati neovisne pojedince
Coaching kao instrument razvoja često se povezuje s odraslom dobi, a kod nas štoviše i isključivo sa settingom u kojem imate sastanak sa stručnom osobom i radite na nekom specifičnom cilju. Što stoji.
No, ono o čemu danas želim pisati jest kako je coaching proces mnogo puta olakšao moju komunikaciju sa sinom.
Točno se sjećam prvog svjesnog iskustva kada sam odlučila „na njemu” aplicirati proces. Imao je oko tri godine i htio je kekse, nakon što sam konačno, nakon cjelodnevnog trčanja, malo sjela na kauč čitati i odmoriti. A keksi su naravno bili u kuhinjskom visećem ormaru. Umjesto klasičnog obrasca „stimulans-reakcija” (prevedeno: dižem se i dodajem mu kekse), prisjetih se svojih nebrojenih predavanja u kojima poslodavce podučavam kako coachati djelatnike i pomislih: hajde da probam!
I krenem s pitanjima i promatranjem reakcija.
Koliko jako želiš jesti kekse?
Kako bi se osjećao da ih sada ne dobiješ?
A kako bi se osjećao da ih možeš već sam dohvatiti? …
Nakon što sam ustanovila da mu je motivacija dovoljno jaka, krenula sam dalje …
Kako misliš da bi mogao dohvatiti kekse?
Što bi ti moglo pomoći da budeš viši?
Što u kući možeš iskoristiti da se približiš ormaru?
Dijete je naravno vrlo brzo shvatilo da može uzeti stolicu, približiti je i popeti se, i naravno, stolicu nije okrenuo naslonjačem prema elementima pa je bilo malo i opasno, na što sam reagirala sa:
Što misliš da bi se moglo dogoditi ako se nagneš previše na ovu stranu, a stolica tako stoji …?
I, da skratim priču, trebalo je nekoliko minuta i desetak „pametnih” pitanja te promatranja njegovog začuđenog malog lica, ali je dijete samo došlo do keksa uz veliku satisfakciju uspjeha i očitog osjećaja zadovoljstva. A ja sam ostala sjediti na kauču, pa eto i mog osjećaja zadovoljstva …
Još sam ga nekoliko puta iza toga morala podsjetiti, kada bi me pitao iz prethodne navike da mu dodam kekse, da može sam, i nakon toga je jednostavno samostalno obavljao tu radnju, a i mnoge druge jer mu je mozak sam počeo evaluirati opciju samostalnog djelovanja i na koje načine mu je to moguće.
Ovo sve gore radite naravno kada želite da dijete samo dođe do keksa, pa se prije priupitajte u čemu želite da razvija samostalnost.
Tako sam počela obraćati pažnju na sve situacije u kojima bi isti pristup mogao biti od koristi pa su se one i nizale, zavisno od njegove rastuće dobi. Primjerice, na izjave: Mama, dosadno mi je, odmah bi krenula pitanja poput: Što možeš raditi? Kako možeš potaknuti svoju kreativnost? Koju igru nisi dugo igrao? Kako ti ja mogu pomoći?
Ili na: Ne znam kako napisati ovu zadaću. upitala bih: Tko ti može pomoći? Gdje možeš potražiti rješenja? Na koji način možeš riješiti barem ono što znaš?
Ne mislim reći da je ovaj pristup panaceja, jer dijete će reći ponekad: ne znam, ništa, nitko ili slično, ali vrijedi pokušati. I ustrajnost će se sigurno isplatiti.
Samostalnost se stvara tako što pokušavamo odraditi radnju sami i nižemo uspjehe, odnosno uspijevamo prijeći prepreke i riješiti poteškoće. I prečesto vidimo roditelje-helikoptere koji kontroliraju u svemu svoju djecu i ne dozvoljavaju im razvoj samostalnosti, od igranja u parku, do nekih kućanskih obveza primjerenima dobi djeteta, da ne spominjemo kontrolu domaće zadaće, školske torbe, instrukcija. I onda se žale na tu istu djecu kojoj nisu stvorili prostor da uopće razviju realnu autonomiju.
I službena je psihologija istraživanjima došla do spoznaje da podjela između unutarnje i vanjske (intrinzične i ekstrinzične) motivacije praktički nije smislena, jer je svaka i vanjska motivacija u biti valjana tek ako je potkrijepljena unutarnjom. Primjerice, ako djetetu kažemo dobit ćeš sladoled ako pojedeš ručak, dijete će pojesti ručak stvarno samo ako silno želi sladoled, a to je opet njegova unutarnja motivacija za sladoledom.
U principu osjećaj samomotivacije da se nešto učini jer se time postiže vlastiti cilj ili uspjeh u kojem možemo uživati i osjećati se dobro nam je svima jako dobro poznat. I dokle god motivacija dolazi (naizgled) izvana, taj je osjećaj po prirodi neautentičan. Coaching pristup od rane dobi upravo to i potiče: osjećaj snalažljivosti, uspjeha, dovoljnosti samoga sebe (a ne potrebu za vanjskim uvažavanjem i odobravanjem) koji su neizbježni elementi gradnje autentičnog samopouzdanja.